Select Page

“Apocalypse now” – Brandove slušalice i marš Valkira

“Apocalypse now” – Brandove slušalice i marš Valkira

Frensis Ford Kopola se teturao, psihički i fizički slomljen – i da, pijan kao letva, nakon snimanja dugog monologa sa Marlonom Brandom za “Apokalipsu sada”. Kiša je lila kao iz kabla u džungli na Filipinima, produkcija se otegla na skoro dvije godine, a Kopola je imao samo jednu stvar da kaže scenaristi Džonu Milijusu: “Pojma nemam kako da počnem i završim film”.

Ocjene filma 'Apocalypse Now'
ocjene-box-za-kokiceOvaj film režisera Frensisa Forda Kopole iz 1979. godine na IMDB je ocijenjen sa 8.5, dok je na Rotten Tomatoes ocijenjen sa 97%.

Bilo je to rano proljeće 1977. godine, ako uopšte ima vajde pričati o proljeću tamo u tropskom pojasu Tihog okeana. Sve za što je izmučena filmska ekipa znala tih mjeseci bio je monsun, koji je nekih pola godine ranije kulminirao uraganom Olga i praktično oduvao cijelu ekipu sa snimanja na duži period. A Milijusu se nije odustajalo – ne sad, nakon osam godina od kada je na molbu izvjesnog Džordža Lukasa otkucao prvi red teksta filma o ratu u Vijetnamu. Ne nakon spucanih 30 miliona dolara u film…

– “Kad mi je Kopola sasuo to u lice, otišao sam u jednu od kabina u kojoj je bilo mnogo stare, istrošene trake, i bez nekog smisla uzeo da prebiram po tome. Tad mi je u ruke dopala traka sa pjesmom ,,The End“, The Doors-a. Više iz šale sam sat-dva kasnije rekao Kopoli: ‘Hajde sa njom da počnemo film’. Pogledao me dugo i samo odgovorio: ‘I da počnemo, i da završimo'…” – prisjeća se Milijus.

Kad div mumla

Valja objasniti, šta je to dovelo jednog od najcjenjenijeg režisera 70-ih do takvog beznađa u sred produkcije? Radilo se, prosto, o odgovornosti: sam je bio kriv što je Brandu plaćeno 3,5 miliona dolara za maksimum dvadesetak minuta pojavljivanja u filmu. Potpuno rastrojeni glumac, na ivici nervnog sloma, pojavio se na Filipinima na ljeto 1976-e. I sa preko 20 kilograma viška kazao reditelju da ima namjeru da ostane samo mjesec dana!

Branda su, uglavnom pijanog i pod ne-znam-kakvim drogama, natjerali da ostane duže. Ono što nijesu mogli je da ga natjeraju da nauči red teksta. Ne, ni rečenicu! Visočiji dubler, u boljem fizičkom stanju, je angažovan kako bi se napravila slika o famoznom kapetanu Kurcu, mitskoj figuri dekadentnog, palog kolosa, uništenog strahotama rata.

Marlon Brando

Marlon Brando

Brandu su na kraju, za scenu legendarnog “horor” monologa, tutnute u uši slušalice, i on je izgovarao te rečenice onim tempom kako mu ih je Kopola puštao. A između je uglavnom nerazgovjetno mumlao. Ne zbog nekog efekta, već zato što je to inače radio tokom beskrajnih pijanstava. I ispalo je savršeno, u “Apokalipsinoj” sceni za pamćenje…

Ipak, posljednja planirana scena, iz Milijusove adaptacije romana “Srce tame” Džozefa Konrada, nije mogla biti snimljena. Jer još jednom – Brando je bio ruina od čovjeka, sa njim su snimane samo statične scene. I tu je upala “The End”…

Ludilo i nostalgija

Tako je muzika odigrala možda i ključnu ulogu u gotovo cikličnoj strukturi filma. Taj početak koji jasno nagovještava, ili objašnjava kraj, neumitnu propast – serviran je u prvih nekoliko sekundi. U sceni kataklizmičkog požara u džungli. I uz hipnotišuću, psihodeličnu, gotovo ritualnu muziku benda “The Doors”.

– “Niko nikada do tada nije snimio toliki požar. Niko nije ni snimio tako grandiozan ratni film bez bilo kakve pomoći vojske! Sve što smo uradili bila je posjeta predsjedniku Filipina, a svaki vojni objekat, vozilo ili bilo šta što je korišćeno je papreno plaćeno.” – prisjeća se Milijus.

Džon Milijus, scenarista filma "Apokalipsa sada"

Džon Milijus, scenarista filma “Apokalipsa sada”

Kopola je insistirao na korišćenju moderne, rokenrol-muzike. I bila je izuzetno simbolična, ne samo kao predstava distance života američkih vojnika i Zapadnjaka generalno, u odnosu na svijet Istoka. Dok patrolni čamac brodi velikom rijekom, a sa radija bahato puštena “Satisfaction” Rolling Stonesa para tišinu džungle, tu ima i neke iskrene nostalgije za domom.

Život i besmisao američkih vojnika u Vijetnamu tako su, po svjedočenjima njih samih kojima je prvo prikazan film, prikazani vrlo realno. Naravno, bilo je tu i neke groteske, kao Kopolinog oružja u jakoj društvenoj kritici. Poput scene u kojoj vojnicima dovode Plejbojeve zečice kao zabavu – iz koje kreće gotovo apokaliptična scena, a djevojka jedva izvlače živu glavu, u bjekstvu helikopterom. Prati je čuvena “Suzie Q”, ne u verziji Stonesa, niti još popularnijoj tih godina, onoj Creedence Clearwater Revivala. Kopola je insistirao da to bude malo poznata verzija Flash Cadillaca, a jedino objašnjenje već 40 godina za to su “lični razlozi”.

Muzika za negativce

U nizu rokenrol hitova, jedno jedino korišćenje klasične muzike djeluje kao anomalija. Naravno, radi se o čuvenom “Maršu Valkira”, trećem stavu slavne opere Riharda Vagnera. I sa dobrim razlogom, zbog čega baš ona, u uvodnom dijelu filma i u grandioznoj sceni bombardovanja helikopterima i vatrene stihije…

– “Marš Valkira” je muzika koja se iz nekog razloga, a gotovo po automatizmu, koristila u gotovo svim dokumentarcima o Drugom svjetskom ratu koji su emitovani u Americi. I uvijek u momentima kada bi bili prikazivani njemački vojnici i nacističke trupe u naletu, maršu, napadu… Prosto, ta prelijepa muzika je nekako podsvjesno bila simbol užasa i zla tih godina” – kazao je Kopola.

Tako je namjera reditelja bila vrlo jasna: sa “Valkirama”, američki vojnici predstavljeni su, vrlo suptilno, kao agresori i zlikovci u ratu u Vijetnamu! Nigdje to direktno nije rečeno, ali je muzika poslala vrlo jasnu poruku…

Lukasovo likovanje

Od onog momenta kada je Milijus izabrao pjesmu “The End” za početak i kraj filma, do prve premijere, proći će skoro dvije godine. I biti još veći pakao za Kopolu. Na ljeto 1978, u sred montiranja brda materijala, požalio se supruzi da postoji najviše 20% šansi da se film zaokruži.

Filmadžije su vukle na jednu stranu, scenarista Milijus koji je želio dužu i “grublju” verziju na drugu, a ni sam Kopola nije znao šta želi…

– “Nakon dugo vremena sreo sam Džordža Lukasa, u onom najvećem haosu. I samo mi se nasmijao. Jer on je napravio pravi potez, odbio da režira “Apokalipsu sada” i otišao da snima “Star Wars”, a ja sam se uhvatio Sizifovog posla! On je tada već obarao rekorde, a moj film je prijetio da ostane u nekom podrumu.” – prisjeća se Kopola.

Frensis Ford Kopola, legendarni režiser

Frensis Ford Kopola, legendarni režiser “Apokalipse sada”

Tada su problemi, poput izbora glumaca skoro pet godina ranije, djelovali banalno. I već se zaboravilo da je ulogu u filmu odbio Al Paćino zbog straha od bolesti u džungli, da je Harvi Kajtel zamijenjen nakon mjesec dana u ulozi kapetana Vilarda. A da je Martin Šin, koji je naprečac doveden na Filipine, usred borbe sa kokainskom zavisnosti doživio srčani udar! Tako su scene kapetana Vilarda uglavnom statične, jer nije mogao mnogo da se kreće…

Katarza u Kanu

U mjesecima pred proljeće 1979. godine u nekoliko desetina bioskopa puštane su različite verzije filma. Pred producentima, režiserima, ratnim veteranima, finansijerima, običnom publikom… U svakoj varijanti film je popljuvan. Tako je i nastala urbana legenda, potpuno netačna, da je Kopola snimio pet različitih krajeva za film – u suštini, radilo se u sitnim razlikama u odjavnoj špici.

Do verzije prikazane na Kanskom festivalu 1979. godina. Ta “Apokalipsa sad” trajala je oko tri sata, montirana je dan pred projekciju. A zahtijevala je zvučni sistem koji je tada imalo samo 12 bioskopa na cijelom svijetu…

eksplo

Jedan od “akcionih” kadrova iz filma

Film je, potpuno neočekivano, doživio ovacije kakve se ne pamte u Kanu. Kopola je izašao na konferenciju za medije i obratio se svima onima koji su o višegodišnjem snimanju filma pričali kao o omiljenoj pošalici, temi sprdnje.

– “Ovo nije film o Vijetnamu. Svi mi koji znamo kroz šta smo prošli snimajući film, znamo da je ovo bio i jeste mnogo više, sam Vijetnam. Iskustvo beznađa, neizvjesnosti, svega što rat jeste…” – kratko je kazao Kopola.

“Zlatna palma” stigla je koji dan kasnije, a mjesto u filmskoj vječnosti već te noći. Za poludjelu, izmučenu ekipu, debelog i dementnog Branda, Šina uništenog srca i neumorne Kopolu i Milijusa, koji se ipak nijesu predali…

About The Author

Stojan je novinar Pobjede, sportskog lista Arena i magazina Objektiv.

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *