Select Page

Džada: Naravno da volite Federica Fellinija

Džada: Naravno da volite Federica Fellinija

Pitajte vaše sugrađane: “Koji je vaš omiljeni reditelj?” (ili posredno, “Koji vam je omiljeni film?”) i, u ogromnoj većini slučajeva, dobićete očekivani Coppola/Scorsese odgovor.

Što mislite, ko je omiljeni glumac?

Što mislite, ko je omiljeni glumac? :)

Međutim, upravo ti reditelji su nerijetko izdvajali izvjesnog Federica Fellinija (u daljem tekstu Felini – jer, lijen sam da pišem više slova od neophodnog) po skoro nemjerljivom značaju kako za film, tako i za uobličavanje moderne kulture.

Fotografija je

Fotografija je umjetnost, zar ne? (Iz Felinijevog filma “La dolce vita”)

Kako je sve počelo
Slika 3Felini je rođen 1920. u Riminiju, u relativno maloj porodici po tadašnjim italijanskim standardima. Odrastao je u vremenu fašizma, nedaleko od simbolično nazvanog “Grand Hotela”, čija je jedina funkcija bila da što brže i bolje isisa novac stranih, imućnih turista, kako bi što prije dozvolili gradiću da se vrati u svoje jednostavno, ciklično postojanje.

Formalno, Felinijeva veličina se ogleda u 4 Oskara za najbolji strani film, sijasetu nagrada za životno djelo, pregršti Davida, Lavova, ali, ako odgledate Felinijev opus u cjelosti, više nećete posmatrati moderni film istim očima. “All that Jazz”, “Stardust Memories”, “Nuovo Cinema Paradiso”, “Falling down” su samo neki od filmova koji svoju magiju, manjim ili većim dijelom, duguju njegovim djelima. Možda najširi uticaj imao je Felinijev “La dolce vita (Slatki život)” iz 1959. Interesantno je istaći da je, na primjer, danas opštepoznata riječ “Paparazzo (paparaco)”, u stvari, ime lika iz filma “La dolce vita”, koje je ušlo u svakodnevni vokabular i postalo riječ prepoznatljiva širom svijeta. Italijani su po filmu nazvali svu odjeću sa rol kragnom, a sam naziv postao je sublimacija dekadentnog (mada gorkog) života na visokoj nozi za kojim su žudjele generacije. Ironično, film je upravo zamišljen kao njegova kritika…

Čak i kada želimo ukratko opisati ekstravagantni, sanjarski kvalitet nekog djela, iskoristićemo pridjev “felinijevski” (ili “felineskni”, ako baš želite da impresionirate. Nemojte.).

I bogati plaču

I bogati plaču (iz filma “La dolce vita”)

Dakle, Felini je veliki reditelj, Felini je značajan reditelj. Uz to, Felini je i popularan reditelj…

Probajte sličan eksperiment s početka. Pitajte ljude da li su čuli za Felinija. Nesumnjivo, 9 od 10 upitanih će odgovoriti potvrdno.

Čuo? Sinoć bio tamo.

Jesam li čuo za Felinija? Ču'š čuo… ma sinoć bio tamo.

Po sjećanju, Felini je bio introspektivno dijete, koje je zavisilo od mašte i umjetnosti, a ne toliko od “vanjskih” aktivnosti. Crtao je (za novac) karikature turista, čitao stripove i brusio vještinu lutkarskog teatra. Prvi profesionalni angažman mu je bila serija karikatura za list “Opera Balila”, glasilo Fašističke omladine (u Musolinijevoj Italiji, maltene jedinoj dozvoljenoj omladinskoj organizaciji).

1939. godine se sa majkom i sestrom preselio u Rim. Upisao je Pravo i (po riječima zaposlenih) nije otišao ni na jedno jedino predavanje. Sanjao je da će jednog dana postati veliki publicista…

Tragom tog sna (dijelom i zbog sve gore finansijske situacije), zapošljava se u uticajnom humorističkom časopisu “Marc’Aurelio”, gdje upoznaje neke od ključnih osoba budućeg života, poput Zavatinija, Makarija, Skole, Zaponija.

Felini 1942. godine: vidni finansijski problemi.

Felini 1942. godine: vidni finansijski problemi (karikatura Đuzepea Zaninija koju je Felini do kraja svog života držao na stolu kao podsjetnik na svoj rani život)

Tih godina je počeo pisati i radijske i TV skečeve, što mu je omogućilo da proširi krug uticajnih i talentovanih prijatelja iz svijeta kinematografije. Ubrzo zatim, dobio je prvi zvaničnu filmsku gažu kao pisac skečeva za “Il pirata sono io!” iz 1940. Veliki proboj je uslijedio 1947, kada je (u tandemu sa Serđom Amideijem) napisao scenario za Roselinijev “Roma, città aperta”, za koji je dobio nominaciju za Oskara za najbolji adaptirani scenario.

Filmovi Federika Felinija su, najprostije rečeno, pristupačni – mnogo je lakše natjerati nekog da odgleda sa vama ““, nego, recimo, “Sedmi pečat“. Puni su duha, optimizma, ljudskosti, sa minimalnom, skoro nepostojećom dozom cinizma. Njegovi likovi žude za istim stvarima za kojima žude i stvarni ljudi, a njegov mizanscen je, iako ekstravagantan, lako shvatljiv. Takođe, morate se pronaći makar u jednom iz širokog dijapazona uticaja na njegov filmski svijet. Od cirkusa do teatra, od jungijanske psihologije do istorije umjetnosti…

Svoj prvi film (‘Luci del varietà’) režirao je 1950. Ostalo je istorija (čitaj: Vikipedija).

Felini - za svakoga ponešto

Felini – za svakoga po nešto (iz Felinijevog filma “Citta delle donne”)

Mnogo više od reditelja, Felini je postao otjelotvorenje ideje prometejskog umjetnika. Otjelotvorenje fantazije, mašte koje je prevazišlo normirane granice filma, jer i ljudi koji nikada nijesu vidjeli neko od njegovih djela, prepoznaju njegovo ime…

Stoga, nemojte više da se pretvarate da volite italijanski neorealizam. Dođite na Džadu 30. maja u 21h (ulica Svetozara Markovića u Podgorici) i zavolite ga.

 

About The Author

Igor Seferović je video-montažer, aficionado za video-igre i uspješan trol. :)

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *