Select Page

“The Best Offer” – žene kao ultimativni strah i strast u životu

“The Best Offer” – žene kao ultimativni strah i strast u životu

Krimi-dramu po imenu „Najbolja ponuda“ („The best offer“) režirao je poznati italijanski reditelj Đuzepe Tornatore, koji je i autor scenarija. Glumačku ekipu predvodi sjajni Džefri Raš koji tumači ulogu Virdžila Oldmana – procjenitelja i sakupljača umjetničkih djela, odnosno voditelja umjetničkih aukcija. Pored njega, zapažene uloge ostvarili su i holandska glumica Silvija Houks kao Kler Ibetson, „nasljednica“ stare kuće prepune vrijednih antikviteta i osoba koja pati od agorafobije, „mehaničar“ Džim Stardžis i veteran Donald Saterlend u roli prijatelja glavnog lika i njegovog pomagača za krađu umjetničkih djela. Muziku za film je komponovao legendarni Enio Morikone, a izvedena je i snimljena u saradnji sa Češkim nacionalnim simfonijskim orkestrom u Pragu. Inače, Tornatore i Morikone su stari saradnici.

Ocjene filma 'The Best Offer'
ocjene-box-za-kokiceOvaj film režisera Đuzepea Tornatorea iz 2013. godine na IMDB je ocijenjen sa 7.8, dok je na Rotten Tomatoes ocijenjen sa 56%.

Đuzepe Tornatore, inače rođen 1956. godine na Siciliji, je prije ovog igranog filma koji je osvojio desetak nagrada na svjetskim festivalima, slavu stekao izuzetnim ostvarenjima „Cinema Paradiso“, „Mala“, „La Leggenda del Pianista sull Oceano“. „Najbolju ponudu“ je realizovao 2013. godine i to je njegov poslednji igrani film. Ocijenjen je od kritike i publike kao vrijedno djelo ostvareno rafiniranim filmskim sredstvima. Tema filma je ispričana na ekspresivan, kultivisan i intrigantan način, u najboljim tradicijama evropske kinematografije.

Glavni lik, pomenuti Virdžil Oldmen je bogat, ekscentričan i beskrupulozan čovjek koji je svoj život potčinio sakupljanju umjetničkih djela. On je poznati voditelj aukcija, prepoznat kao najbolji u svojoj branši. Opsjednut je higijenom, a kao strastveni kolekcionar i ljubitelj umjetnosti, sa svojim prijateljem Bilom, koga, kao što sam rekla, tumači vremešni Donald Saterlend, ne bira sredstva da dođe do vrijednih djela.

THE BEST OFFER, (aka LA MIGLIORE OFFERTA), from left: Geoffrey Rush, Donald Sutherland, 2013. ©IFC Films/Courtesy Everett CollectionProračunat je, ali uplašen od okoline – posebno od žena. Najveću radost daju mu kolekcija ženskih portreta koju čuva u tajnoj sobi, pod šifrom i van domašaja javnosti. Preokret u njegovom životu izaziva Kler Ibetson, bogata nasljednica koja želi da proda svoju kuću i umjetnička djela u njoj. Pedantnog, konzervativnog i samozaljubljenog Virdžila u početku nervira, ali kasnije i intrigira činjenica da Kler sa njim kontaktira isključivo telefonom, izbjegava i odlaže neposredne susrete sa njim. Teško se uklapa u njenu igru, jer je neprecizna, aljkava i ne drži se dogovora. Ubrzo shvata da je Kler bolesna od agorafobije, odnosno straha od otvorenog prostora i ljudi. Sva ta mistična dešavanja oko Kler koja sa njim komunicira iza zatvorenih vrata, vrijedna umjetnička djela koja nalazi u njenoj kući koja je i sama po sebe antikvitet, kod Virdžila prouzrokuju nelagodu, ali i izuzetno interesovanje. Zatvorena i nepovjerljiva, Kler polako počinje da vjeruje Virdžilu koji se, pak, u nju ubrzo zaljubljuje.

agorafobiaZaljubljenost, jake emocije i pokroviteljski odnos prema nezaštićenoj osobi prouzrokuju transformaciju njegove ličnosti. On mijenja svoje sterilne navike i ulazi u za njega nepredvidljiva raspoloženja ispunjena strašću i osjećanjima. Sastanci sa Kler su sve češći i uvijek obavijeni mistikom i hirovitim raspoloženjima sa obije strane. Sa ovom ženom, mnogo mlađom od njega, Virdžil u poznim godinama doživljava svoju prvu pravu fizičku ljubav. Nakon ljubavne veze, slijedi i razrešenje zapleta drame. UPOZORENJE – SPOILER: Na kraju filma, ispostavlja se da je Kler bila vođa kriminalne organizacije kojoj je bio cilj da opljačka Virdžilovu vrijednu kolekciju ženskih portreta. To im i uspijeva. Potpuno skrhan, ljudski i emotivno ponižen, Virdžil završava u sanatorijumu, pokraden, prevaren i odbačen.

„Najbolja ponuda“ je snimana na atraktivnim lokacijama u Beču, Pragu, Rimu, Milanu i Trstu. Stilizovan je i estetizovan Tornatoreov rediteljski postupak. Majstorski gradi atmosferu, a čini mi se, ipak ovlažno karakteriše likove. Izgleda da mu je u filmu bilo važnije da estetizuje temu spoljnim efektima koji su vezani za cjelokupnu vizuelnu optiku. Mnogo mu je bitnije bilo, po mom mišljenju, da izgradi atmosferu nego da gradi odnose među samim likovima. Zbog ovoga, u filmu dominira osjećaj za lijepo, luksuzno i savršeno dizajnirano. Ovo se odnosi prvenstveno na ambijente i birane lokacije u kojima se radnja odvija, kao i na kostime likova. Ovaj film zaista karakteriše sjajni vizuelni identitet.

the-best-offer10Brojna remek djela koja se pojavljuju u kadrovima daju dodatni rafinman u doživljaju filma. Čine ga moćnijim, vizuelno i sadržajno bogatijim. Prikazivanje ovih remek djela, što je konstanta u građenju vizuelnog identiteta, najočitija je kada reditelj slika Virdžilovu tajnu sobu sa ženskim portretima. Tu su djela izuzetne i neprolazne vrijednosti Ticijana, Rafaela, Modiljanija, Renoara, Rubensa, Direra. Ona, naravno, predstavljaju moćan dekor Virdžilovom usamljeništvu, podcrtavajući njegovu strast da ih posjeduje samo za sebe i bez ostatka. Djela su figurativnog karaktera. Nisu apstraktna, nego klasicistička. Majstorski su rađena, odnosno predstavljaju reprezentativne primjerke klasičnih svetski značajnih portretista. Zašto?

Prvenstveno zbog činjenice i da je i glavni lik pseudo-klasičar, uštogljeni nazovi-intelektualac, a u stvari diler umjetninama. Njemu kao sterilnom liku ne pripada apstraktan likovni izraz, nego opipljiv, prepoznatljivo vrijedan, umjetnički verifikovan, procijenjen, trajan, vječan i, naravno, klasicističan. On nije modernista i eksperimentator, nego ubijeđeni konzervativac. A, kao što znamo, vrijedna djela nisu samo klasična po svom duhu i sadržaju. Virdžil ih, dakle bira po svom temperamentu, stilu življenja i karakteru. Zato ih i obožava. Slična su njemu. Bez eksperimenata.

panorama jpegPostavlja se još jedno vječno i veoma uopšteno pitanje, nevezano za radnju filma. Jesu li današnjem poštovaocu umjetnosti vrednija djela figuracije ili djela moderne, nazovi apstraktne umjetnosti. Za mene, to je svakako lična stvar vrednovanja, vezivanja i razumijevanja. No, vratimo se na film. U njemu, svijet likovnih djela Virdžila Oldmena je čist i razumljiv, jasno vrednovan i opšteprihvaćen, a samim tim i finansijski relevantan i veoma isplativ. Taj purizam i merkantilizam djelovi su njegovog karaktera. Nije simpatičan u tome, nego djeluje kao jedna gramziva figura. On se svakako dobro razumije u umjetnost, ali je tretira i kao merkantilno dobro, kao sredstvo za prometovanje i ostvarivanje prihoda, kao mogući profit i element zarade i manipulacije. On želi da posjeduje, i da u tim provjerenim vrednotama uživa. I to sam samcit kao izolovana jedinka. Sakupljanje vrijednih ženskih portreta je i dio njegove lične terapije. Pošto ne razumije žene i njihov karakter okružuje se njihovim lijepim i skupim portretima. Uostalom, glavni lik u jednom trenutku izgovara: „Moje poštovanje prema ženama jednako je strahu od njih i moje nesposobnosti da ih razumijem“. Njegov poslovni kolega Bili, glavnog glumca i naziva „nabavljačem žena“.

maxresdefaultTornatore mnogo polaže na spoljne efekte. Rekla sam da ne psihologizuje mnogo likove, posebno sporedne, ali daje jednu divnu sliku zbivanja. Sjajni su ambijenti i „pozornice“ na kojima se radnja filma odvija. Ponekad me njegov mizanscen podsjeća na pozorišni. Verovatno zbog kamerne atmosfere i stila glume.
Rad sa glumcima je izražen, ali oni svojim talentom svakako prevazilaze postavljene zadatke. Tu dominira glavni lik. Glumac Džefri Raš kao Virdžil Oldmen svakako ostvaruje jednu od svojih životnih rola. Nakon komercijalnog pojavljivanja u filmu „Pirati sa Kariba“ koje nije dobro ocijenjeno, vraća publici svu snagu svog glumačkog dara i nadahnuća. Iako mu reditelj daje veliku slobodu da u tumačenju lika ispolji svoje stavaralačke potencijale, on majstorskim i funkcionalnim gestovima, čini se, umnogome nadmašuje uslovnosti zadatog lika. A sam lik i nije previše komplikovano postavljen. Prilično je jednosmeran, a njegova uspješna transformacija glumačkim sredstvima je i imanentna jednom tako dobrom akteru kakav je Džefri Raš. Naravno, ta njegova glumačka transformacija zasnovana je na mimici i pokretima u scenariju, i nije mogla biti do kraja zapisana i isplanirana.

geofrey novaRaš je snagom talenta i ličnog umijeća ostvaruje do maksimuma. Vjerujemo mu u potpunosti, kao da se tragična sudbina Virdžila stvarno desila nekada i na nekom mjestu. Lik koji tumači boji brojnim valerima i nijasama, rafinirano i u laganim potezima, podsjećajući, ponavljam, na najbolja ostvarenja evropskog filma. Smatram da gradi lik suprotno iskustvima blokbastera holivudske produkcije. On je stišan, bez mnogo bučnih efekata i eksplozija emocija. Umjetnik je mikroglume. Jedan potez, osmijeh ili tužni valer na licu ispunjava kadar novim kontekstom. Ovaj film i inače predstavlja suprotnost megalomanskim produkcionim zahvatima koji su osobenosti komercijalnih filmskih ostvarenja sa druge strane Atlantika.

Virdžil je kao u muzeju voštanih figura. I sam je nekako voštan i nefleksibilan, jednom riječju, neadaptivan na svijet oko sebe. A taj svijet oko njega je bogat, raznovrsan. Kipti i pun je novih tehnoloških dostignuća. Ali on ne koristi mobilni, “old fešn” je garda, okoštan je u starom, ali doduše i skupom dendi fazonu. Voli da je uredan, farba kosu i lijepo se oblači, ali na starinski način. Bogat je i ne pretjerano lijep. Virdžil nosi svoju individualnost naoko veoma smireno. U poslu ispoljava sigurnost i veoma je uspješan.

the-best-offer09Njegov ozbiljni imidž ga, naravno, tako i predstavlja u javnosti, i utiče da ga ljudi jednim dijelom zbog toga prihvataju kao najboljeg aukcionara i procjenitelja umetničkih djela. Odijelo i uopšte stil ponašanja, oblačenja, pa i ishrane, njegova su prepoznatljiva spoljna obilježja. Igra na tu kartu i to u poslovnom smislu zaista uspješno. U spovođenju konsekventnog imidža nije baš uvijek toliko zakopčan i upućen na sebe. On jeste introvertan, ali uvijek vodi računa o tome šta drugi o njemu misle. Prva među njima je Kler. Hoće da ostavi dobar utisak. Zato i pristaje na kompromise i pokušava da se prilagodi i njenom ukusu. Skida farbu sa kose i želi da uspostavi nepostojeću generacijsku vezu. To ga čini i pomalo karikaturalnim.

Pošto je i sam na neki način alijeniran, dopada mu se i druga alijenirana osoba. On je osoba sa tajnom, manama, jednom rečju – sa greškom. A kako je to Heraklit lijepo sročio: „slično se sličnom dopada“. Kada je riječ o vizuelnim sredstvima za prikaz odnosa Virdžila i Kler, reditelj Tornatore ga odlično prikazuje. Igra se sa svjetlom i izborom garderobe, a u razgovor glavnih aktera na početku filma uvodi vrata kao prepreku, koja su takođe dizajnirana u klasicističkom stilu. Bajkovito su isklikana, sa nekom perspektivom, odnosno scenom iz izmišljenog raja. Kao da su u pitanju neka rajska vrata koja predstavlaju prepreku. A ta vrata i taj dizajn, simbolična su i ilustrativna i za glavnog lika. On živi u vještačkom raju, izmaštanom i prilično izolovanom. To je jedna plastična stvarnost koja nema dodira sa realnim životom. Ma koliko klasicističan Virdžil bio, on je, po mom mišljenju, i prozaičan, nekako providan i lako čitljiv.

image-w1280Kadriranje filmskih sekvenci daje još jedan doprinos atmosferi filma i njegovom ukupnom scenskom dizajnu. Krupni planovi glavnog aktera su u tom smislu veoma upečatljivi. Posebno u trenucima kada se lome njegove emocije i interesovanja. Veoma je emotivan, gotovo dirljiv kadar u poslednjim scenama filma kada potpuno zapušten Virdžil na medicinskoj spravi koja rotira oko svoje ose razmišlja o svom životu, lažnoj ljubavi i prevari koja ga je zadesila. Kao da mu se vraća cijeli život, sve njegove mahinacije, kao i žeđ za sticanjem. Taj kadar ga ogoljava do kraja. Sam je sa sobom i sa svojim životnim zabludama. Naravno, tu je interperetacija glavnog lika izuzetno sugestivna. Sve to još jednom ukazuje da su i glumci holivudske filmske škole, poput Džefrija Raša, uz angažman u velikim komercijalnim blokbasterima, sposobni i za emotivne valere u manirima evropske filmske škole, po principu sistema glume Stanislavskog. Sve u svemu, izgleda da gluma preživljavanja ostaje konstanta u realističnom predstavljanju likova. U tom sistemu i Džefri Raš je, na osnovu viđenog filma, izuzetan.

Poseban kvalitet filmu daje osvjetljenje. Ono svemu daje dodatnu tenziju. Boji atmosferu Virdžilove tajne sobe sa portetima, a posebno kuću Kler Ibetson. Posmatrajući svjetlo u filmu vidimo da ono predstavlja poseban elemenat sjenčenja likova i emocija i da kao takvo ostvaruje umjetnički doprinos toliko bitan i ekspresivno značajan. Scena u kojoj Virdžil svoju ljubav Kler nalazi na tavanu skrhanu i tužnu, svako je impresivna. Tamni valeri sa pramenima svjetlosti koji oslikavaju njenu navodno slomljenu figuru podcrtavaju cjelokupnu atmosferu. Nasuprot tome, Tornatore efekat svjetla koristi i u drugu svrhu. Jarkim tonovima ocrtava ozarenost Virdžilovog lika u trenucima sreće. Jako svjetlo oličava ozarenost njegovog duha u trenucima kada je postigao emotivno ispunjenje…

MV5BMjA0NjIzOTgzMF5BMl5BanBnXkFtZTcwNzkwNjI5OA@@._V1_SY1000_SX1500_AL_U smislu tretiranja svjetla, divna je i scena kada Virdžila prebijaju na ulici. Sve funkcioniše u jednoj tamnoj gami. Kiša je tu dodatni element tenzije dramske radnje. Ne vidimo lica, samo sijenke koje ga besomučno udaraju. Nijedno lice, već samo tamne sijenke i obrisi koji naglašavaju dramatiku zbivanja.

Morikoneova muzika

Muzika Enija Morikonea je, naravno, opet u funkciji dramskog zbivanja. Ona podcrtava na izuzetan umjetnički način scene, dileme glavnih likova i njihove emotivne lomove. Muzički krešendo dešava se na kraju filma u pomenutim scenama kada se glavni lik suočava sa sobom. Tokom cijelog filma, tempo muzike je zaista veoma iznijansiran. Ima svoj utemeljeni razvojni put. Od idiličnog početka u kome glavni lik živi u svom vještačkom raju, do njegove propasti gde je žešći, nekako upečaljiviji, energičniji. Ritam muzike slika stanja i atmosferu. Uz umjetnička djela neprolazne vrijednosti koja se pojavljuju u filmu, ona dodatnim sredstvima i ukupnom dinamikom obogaćuje cjelokupnu atmosferu novim izražajnim sredstvima.

U sklopu cjelokupnog scenskog dizajna, veoma su bitni i mnogobrojni rekviziti koji se pojavljuju u Klerinoj kući. Prikazivanje slika, odnosno vrijednih umjetničkih djela koja su nezobilazni dio ovog filmskog zbivanja, samo je pojačano pojavljivanjem ekskluzivnih i neobičnih predmeta koje Virdžil nalazi u ovoj neobičnoj kući. To su, između ostalog, točkići, šrafovi, cilindri i djelovi figure androidne skulpture Vokansona iz 18. vijeka. U tom smislu, ličnost „mehaničara“, navodnog Virdžilovog saradnika u rekonstrukciji umjetničkih djela, je veoma ilustrativna. Ovaj perfidni lik, koji je možda i najpokvareniji u filmu, stalno nešto majstoriše, vari, spaja i prespaja. To je fascinantno za Virdžila. On to ne razumije i ne zna. A mehaničar zna. Idealan spoj za manipulaciju…

The-Best-Offer-1280x800-9615Na kraju, iz tog umijeća rada na raznim predmetima, odnosno rekvizitima u filmu, u tom neprestanom djelanju na brojnim točkićima i šrafovima, „mehaničar“ počinje da sklapa i Virdžilovu vezu sa Kler. Naravno, u pokvarenom smislu, jer (SPOILER) je on jedan od protagonista kriminalne grupe koja na kraju orobi Virdžilovu vrijednu umetničku zbirku. Dakle, po mom mišljenju, upotreba specifičnih pomagala koja su dio ukupne rekvizite filma je veoma bitan elemenat za ritam i pozicioniranje dramske radnje.

U tom smislu, navodim još jedan primer. Pri kraju filma, Virdžil odlazi u Prag u kafanu „Noć i dan“ koju mu njegova ljubav Kler pominje kao kultno mjesto u kojem je nekada davno bila srećna, zdrava i slobodna. Na tom mjestu, zapravo u njegovom enterijeru mnoštvo je mehanizama, zubaca koji se okreću i točkića koji pokreću mehanizme satova. Kao da nam taj rekvizitarijum saopštava da je Virdžilovo vrijeme prošlo. Sat je otkucao njegovo vrijeme… Njegovo buduće vrijeme je vrijeme sagledavanja prošlosti i sabiranja preživljenih utisaka.

krajKostim igra veoma bitnu ulogu u dočaravanju karaktera likova i uobličavanju cjelokupne radnje filma. Kostimi takođe dočaravaju i socijalni status likova. Mislim da sa aspekta scenskog dizajna, odnosno na scenografska i kostimografska rešenja, film „Najbolja ponuda“ možemo podijeliti u dvije cjeline.

Prva cjelina vezana je za stilska rješenja stana, enterijera i eksterijera u kojima se glavni lik, eskcentrični i, rekla bih, sterilni antijunak kreće. Druga cjelina se, po mom mišljenju, odnosi na mistiku stare aristokratske porodične kuće u kojoj navodno živi Kler Ibetson, izolovana daleko od vanjskog svijeta.

Vila italijanske porodice Mainardis, gdje je sniman film (sagrađena u 17. vijeku)

Vila italijanske porodice Mainardis, gdje je sniman film (sagrađena u 17. vijeku)

Prva cjelina se, dakle, odnosi na svijet u kome Virdžil živi. Kao što sam već pomenula, on živi u svom svijetu zaštićenom od bilo kakvog ljudskog kontakta i emocija. On se plaši emotivnog vezivanja za ljude. Vrlo je rezervisan. Tu rezervisanost, odnosno otuđenje, okružuje tišina i samoća. Svoj stan, zbog toga što u njemu nema nikakve topline, glavni junak u jednom trenutku naziva hotelom. Virdžil u njemu nikad ne prima posjete… Sve je pod konac i na svom mestu, ali sve te stvari samo predstavljaju puki dekor, jer se u suštini ne koriste. Same su sebi svrha. Njegovi ormani su besprekorno složeni. Primjećujemo da ima veliku kolekciju rukavica koje uvijek nosi na rukama. Skida ih samo da bi procijenio vjerodstojnost nekog umetničkog djela. Njegov stil je staromodan, ali strog i uredan. Stilizovane kombinacije odijela sa košuljama i kravatama odaju suptilne tajne njegove ličnosti. Posebno autentičan ambijent predstavlja već mnogo puta pomenuta skrivena soba u stanu u kojoj se ne nalazi ništa od namještaja, sem jedne fotelje. U tom skrivenom prostoru kolekcionar je sam sa mnoštvom figurativnih portreta žena različitih autora iz različitih epoha.

foteljaTe portrete žena sakupljao je decenijama ne birajući sredstva. Jedino u toj sobi se opušta i predaje magičnosti žena kojih se u stvarnom životu plaši. Njegove žene su fikcija, kao i sam njegov život. U toj sobi se nalaze njegove najveće strasti i strahovi. On u taj prostor ulazi, takođe na skriven i tajnovit način. On je izolovan i pod šifrom. U njega se ulazi iza ormana sa rukavicama. I u tome se može se pronaći simbolika. Iza rukavica koje su njegova zaštita od dodira sa spoljnim svijetom, ulazi u prostor u koji skida ljušturu i zaštitu. U tom prostoru spada njegova maska. Tu su jedine žene u njegovom životu koje može da pogleda u oči…

U scenografskom smislu, u filmu je konstantno prisutno kombinovanje stilova, starog i novog. Restoran u kom obično ručava se takođe uklapa u sklop njegove sterilne ličnosti. Scena sa rođendanskom tortom i svijećom koja u njoj dogorijeva je veoma ilustrativna. Otkriva samoću glavnog lika i njegove precizne rituale koje ne želi da naruši. Ti svakodnevni rituali su još jedna odbrana od svijeta drugih ljudi, od emocija i zbližavanja.

rodjDrugu cjelinu, kao što sam rekla, predstavlja ambijent stare kuće u kojoj živi Kler Ibetson. Ona glumi izolovanost i bolest. Ta stara kuća prepuna antikviteta je „raj“ za našeg glavnog protagonistu. Ona je prepuna tajni. A tajne su imanentne Virdžilu. Tu i pronalazi pomenute djelove androida iz 18. vijeka, što ga je posebno zaintrigiralo.

Nasuprot Virdžilu, u kostimografskom smislu, pojavljuje se lik njegovog dugogodišnjeg prijatelja koga glumi Donald Saterlend. On je pomagač u raznim manihacijama na aukcijama i krađama antikviteta, posebno kad su u pitanju portreti žena. On je kostimski totalna suprotnost našem bolesno ulickanom glavnom liku. Plijeni razbarušenim boemskim stilom, sijedom dugom kosom i obavezno nonšalantno prebačenom ešarpom oko vrata.

donald-sutherland_1Radnju filma prati i kostimska promjena glavnog lika. Ona se bazira na promjenama u njegovom ponašanju i navikama. Vidimo kako ga mijenja ljubav koju doživljava po prvi put u životu. Kostim sve više ogoljava njegovu ljušturu. Skida se sloj po sloj njegovog ranijeg karaktera. Vidimo ga kako skida rukavice, opipavajući svoje najveće umjetničko djelo – svoju ljubav od krvi i mesa. Ljubav mu daje opušteniji izgled i oslobađa ga od svih stega pređašnjeg života. Ta transformacija lika je veoma dobro kostimski propraćena. Na kraju filma, Virdžila vidimo kao psihički ruiniranog do te mjere da mu sve ono što mu je do tada bilo maska i otklon od drugih ne predstavlja gotovo ništa. On je tužno oslobođen, ali i ogoljen i ranjiv u svakom pogledu…

Ljubav i prevara su komponente koje su dovele do ogoljenja njegove ličnosti, ali i do totalnog kraha iste. Djeluje kao avet, razbarušene kose i sa bradom…

Film „Najbolja ponuda“ Đuzepe Tornatorea je uspješno ostvarenje koje plijeni kreativnom snagom, kao i posebno kvalitetnim vizuelnim identitetom. Majstorskim rediteljskim rešenjima, cjelokupnom atmosferom, kao i maestralnom igrom glavnih protagonista zaslužuje izuzetnu ocjenu “običnih” gledaoca i poštovaoca filmske umjetnosti. 🙂

About The Author

Nađa je student Akademije lepih umetnosti i multimedija u Beogradu, smjer produkcija (sa željom da to u budućnosti bude filmska). Voli Polanskog i Kjubrika. Omiljeni citat: "It's hard to stay mad when there's so much beauty in the world". :)

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *