Select Page

Džada: Wim Wenders – Tragač sa srcem od bojanog stakla

Džada: Wim Wenders – Tragač sa srcem od bojanog stakla

Svijet ne bi propao da Vim Venders nikada nije dohvatio filmsku kameru. Čak ni njegovi najveći fanovi ne mogu reći da je nezamjenljiv autor kao što su Ingmar Bergman, Andrej Tarkovski ili Orson Vels. Od 60 filmova koliko je snimio, tek šačica se može nazvati remek djelima. Njemački reditelj mogao je da bude jednako dobar slikar, muzičar, fotograf, pisac, psiholog, šahista ili svjetski istraživač. Zbog toga on nije veličanstven reditelj.

Mnogo veličanstveniji su Vendersovi pojedini filmovi, kao što je “Wings of Desire” (1987). Ovo ostvarenje, kod nas prevedeno kao “Nebo nad Berlinom”, najveće je od svih Vendersovih djela. Nije veličanstveno samo zbog toga što u sebi čuva otiske ljudskih duša koje su bitisale na zemlji od pamtivijeka, već zato što na najbolji način prikazuje Vendersa kao čovjeka, umjetnika i vječno zapitano dijete.

Poster filma "Wings of Desire"

Poster filma “Wings of Desire”

Vajanje vremena

Nego, Venders je prešao dug put dok nije snimio svoj najveći film, koji će podgorička publika moći da pogleda na ovogodišnjem “Džada festu”. Zaista je mogao da nikada ne uključi filmsku kameru. Venders je prvobitno želio da bude slikar. Onda je shvatio da kist, boje i slikarsko platno ne mogu da opišu trošnost i neumoljivo proticanje vremena – njegovu primarnu okupaciju i poriv koji ga natjerao da stvara.

Wenders na izložbi svojih fotografija u Njemačkoj

Wenders na izložbi svojih fotografija u Njemačkoj

Venders je slikarsko platno zamijenio filmskim, a statičnu sliku slikama u pokretu. Ali, tranzicija nije bila laka. To najbolje pokazuju njegovi prvi kratki filmovi, bez glumaca i narativa. Kao veliki fan Endija Vorhola, koji je važio za jednog od većih majstora eksperimentalnog filma, pokušao je da izvaja vrijeme bez riječi. Skromni i nepretenciozni reditelj, kakav je Venders bio i ostao cijelog života, brzo je shvatio da ima još mnogo da uči. Primjeri poetskog vajanja vremena na celuloidu rijetki su i jedinstveni. Niko to nije uradio ni približno kao filozof iza filmske kamere Andrej Tarkovski – ni prije, ni poslije njega. Onda je primarna sila, koja je počela da vuče sve Vendersove filmove, umjesto slike postala – priča.

Venders, koji je rođen u Zapadnoj Njemačkoj – uskoj i zatvorenoj u svakom pogledu, najbolje je znao šta znači nemogućnost da ispričaš svoju priču. Sve što je volio u tom periodu bilo je američko – knjige Marka Tvena, filmovi Džona Forda, stripovi od Mikija Mausa do Supermena, kotrljajući rokenrol… Od malih nogu morao je da objašnjava strogim roditeljima zbog čega odbija njemačku kulturu. I svim srcem brani ono što voli.

Džon Ford, jedan od Vendersovih omiljenih reditelja kojem je odao omaž u "Alice in the Cities"

Džon Ford, jedan od Vendersovih omiljenih reditelja kojem je odao omaž u “Alice in the Cities”

Zbog toga su njegovi najbolji filmovi puni asocijacija i malih omaža umjetnicima koji su ga oblikovali kao ličnost. Venders je od svojih ostvarenja napravio male vojnike koji prkosno brane umjetnost u koju vjeruje svim srcem. Mini-scena u filmu “Alice in the Cities”, u kojoj glavni protagonista sa tugom čita vijest o smrti Džona Forda, samo je jedan od sitnih omaža ljudima prema kojima je Venders gajio neopisivo poštovanje.

Paralelni život

Zatvorenost rodne zemlje vjerovatno je u mnogome uticala na nastanak čuvene trilogije “The Road”, koju čine “Alice in the Cities” (1974), “Wrong Move” (1975) i “Kings of the Road” (1976). U Njemačkoj tada nijesu imali pojma o “road filmu”, žanru koji je urliknuo u „bitničkoj“ literaturi i zarazio američku kinematografiju.

Venders je još kao petogodišnjak jedva čekao da majka ne može da pođe s njim kod bake, pa da sam uđe u voz i putuje, kušajući boje i mirise okruženja bez nadgledanja starijih. Za dječaka stisnutog u sivilu mrtvog grada, putovati je značilo živjeti. Čim je mogao, iskoristio je priliku da otputuje u Ameriku i upali filmsku kameru.

Odrastanje uz američku kulturu učinilo je da se Venders u Americi ne osjeća kao u egzilu. Boravio je tamo dvadesetak godina, iz dva navrata, ali se kasnije vratio kući. Njegovu glavu natkrivao je Kip slobode, ali noge su šetale oko ruševina Berlinskog zida. Venders je dušom uvijek bio i ostao u Evropi. Iako je volio Ameriku, ona je uvijek za njega predstavljala neku vrstu paralelnog života. Dom je bio i ostao u Njemačkoj, gdje je kasnije snimio svoj najbolji film.

Dugo je boravio u Americi, ali je u domovini Njemačkoj snimio svoje najbolje djelo.

Dugo je boravio u Americi, ali je u domovini Njemačkoj snimio svoje najbolje djelo.

Lične potrage

Spoj američkog načina razmišljanja i evropske duše osjeća se u svakom Vendersovom filmu. Kao što je to objasnio u jednom intervjuu, uvijek je čvrsto vjerovao da filmovi mogu da liječe, ali ne svijet, već doživljaj svijeta – za svakog čovjeka ponaosob. I to je sasvim dovoljno – umjetnost ne treba idealizovati i kleti se da može spasiti svijet. U njenoj mogućnosti je “samo” da spasi individue do čijih skrivenih kutaka bića uspiju da dopru pokretne slike.

Kada je ko zna koji put pogledao jedan od svojih omiljenih filmova “The Searchers” (Džon Ford, 1956), Venders je došao do neke vrste definicije režije. Od tada sebe ne naziva rediteljem, već tragačem za pričama koje se bave smislom, životom, patnjom, ljubavlju, besmislom, velikim i malim životnim istinama… Istraživačem skrivenih tajni intime. Psihologom koji odvlači gledaocima pažnju sa površnih tema, tjera ga u samoću i kontemplaciju i nudi oslonac kada pokretne slike natjeraju potisnute emocije da isplivaju na površinu.

Film "The Searchers" reditelja Džona Forda snažno je oblikovao Vendersa.

Film “The Searchers” reditelja Džona Forda snažno je oblikovao Vendersa.

Najbolje Vendersove filmove opisuje stih Fernanda Pesoe: “Prsni, srce od bojanog stakla”. Ovaj reditelj zna da bi srce stalo istog trenutka kada bi počelo da misli. Zbog toga mu se ne obraća “pametnim” riječima, već muzikom, poezijom, literaturom, slikama, najfinijim emocijama… Venders je odbio formulu “sex and violence” i zamijenio je sa “sax and violins”. Odbio je holivudske površnosti, ali i “grandiozne” teme koje bi ga odvele u apstraktne filmove. Junaci njegovih filmova su svima bliski. Ti junaci smo mi.

Kadar iz filma “Wings of Desire”, čiji smo junaci mi.

Otisci duša

Umjetnike od “običnih” ljudi odvaja sposobnost da budu medijumi za tuđe emocije i osjete ih kao svoje. Najsjajniji umjetnici su zbog toga najbolji čitaoci, slušaoci i posmatrači. Kako Venders dobro čita, sluša i posmatra najbolje govore njegovi filmovi “The Room 666” (1982), “Paris, Texas” (1984), “Until the End of the World” (1991), “Lisbon Story” (1994), “Buena Vista Social Club” (1999), “Pina” (2011) i ponajviše “Wings of Desire” (1987).

Koji god film da je snimao, okruženje i zaplet bili su samo lijepo pakovanje Vendersovog uzimanja otiska ljudskih duša. U posljednjem velikom road filmu “Until the End of the World” (1991), protagonisti prolaze četiri kontinenta i na desetine zemalja. Ipak, putovanje prašnjavim drumovima manje je važno od putešestvija njihovim najskrivenijim tajnama, emocijama i kontradiktornostima.

Kadar iz filma "Until the End of the World" (1991)

Kadar iz filma “Until the End of the World” (1991)

Povod da počne putovanje Venders je pronalazio bilo gdje, dokazujući kako je veličina umjetnika upravo u tome da vidi “iza vela” i u stvarima koje obične ljude svakodnevno okružuju, pronađe skriveno značenje. Na primjer, ideju da snimi dokumentarni film “The Room 666” dobio je na putu ka Kanskom festivalu 1982. godine. Spazio je veliki hrast pored auto-puta i pomislio kako će ovo drvo biti tu dugo nakon što on umre. I svi koje poznaje. Možda duže i od same kinematografije.

Venders (skroz desno) na snimanju filma o budućnosti sedme umjetnosti. Kan, 1977.

Venders (skroz desno) na snimanju filma o budućnosti sedme umjetnosti. Kan, 1977.

Onda je došao na festival, ušao u sobu, ostavio namještenu kameru i parče papira sa pitanjima i zamolio nekoliko kolega da uđu unutra, jedno po jedno. Antonioni, Spilberg, Felini, Hercog i Fasbinder ulazili su u sobu i davali odgovore koji čak i danas, decenijama poslije snimanja, mnogo govore o njihovim ličnostima, odnosu prema filmu i autorskim opusima. Venders je uspio da ih ogoli, uzme otiske njihovih duša i natjera na kontemplaciju usred kanskog glamura.

Stiven Spilberg govori o budućnosti kinematografije u Vendersovom dokumentarcu "The Room 666"

Stiven Spilberg govori o budućnosti kinematografije u Vendersovom dokumentarcu “The Room 666”

Ožiljkom obogaćeni

A tek ogoljavanje muzičara… Uskrsnuće zaboravljenih kubanskih magova “Buena Vista Social Club” u istoimenom dokumentarcu. Gitara Ry Coodera koja u filmu “Paris, Texas” (1984) sa matematičkom preciznošću dokazuje da su svi ostavljeni ljubavnici nalik palim anđelima. Nik Kejv koji u “Wings of Desire” obećava u sebi da neće pjevati o djevojci, a onda pjesmu “From Her to Eternity” najavljuje riječima: “Ovo je pjesma o Djevojci…”

Nik Kejv u filmu "Wings of Desire"

Nik Kejv u filmu “Wings of Desire”

Venders je dobar u razgolićivanju i u igranoj i u dokumentarnoj formi. Pored “Buena Vista Social Cluba”, dva najbolja primjera su novija ostvarenja “Pina” (2011) i “The Salt of the Earth” (2014). Filmski portret Pine Bauš je, kao i ona sama, škrt na rijećima, a silovit na pokretima. Venders je godinama spremao dokumenatarac o najuticajnijoj osobi iz svijeta plesa. Sve vrijeme je nešto nedostajalo. Kada je vidio prvi film u 3D-u, problem je bio riješen. Iskoristio je novu tehnologiju da prikaže punoću Pininih koreografija i moć njenih pokreta. Venders je jedan od rijetkih umjetnika koji shvata da 3D nudi još neispitane mogućnosti. Treba da se koristi da bi prikazao naš svijet, a ne imaginarni svjetovi superheroja i svemirskih odiseja, kako to većinom rade današnji tvorci 3D blokbastera.

Kadar iz filma "Pina" o legendarnoj Pini Bauš

Kadar iz filma “Pina” o legendarnoj Pini Bauš

“Pina” je film koji ima svega nekoliko scena koje prikazuju umjetnicu. Ona se vidi kako puši cigaretu, sjedi u garderobi i obraća se saigračima. Poslednja kratka scena uokviruje film njenom slikom i rečenicom: “Plešite, plešite, u suprotnom smo izgubljeni.” Cijeli film bi mogao da se svede na nju, a da mu se ništa ne mora dodati ili oduzeti. “Agnosceo veteris vestigial flamme. Ožiljkom jednim obogaćen.” – piše Danilo Kiš. Vendersov film prikazao je ožiljak koji je Pina Bauš ostavila na svima koji su je poznavali. I igru koja je nadživjela ženu obogaćenu jednim plesom.

Savršeno preslikana filozofija Pine Bauš.

Savršeno preslikana filozofija Pine Bauš.

Rua da saudade

Osim što je razgolitio fiktivne i stvarne ljude, Venders je uspio da zaroni u krvotoke gradova i potpuno ih ogoli do najčistije, neprskane emocije. Film “Lisbon Story” (1994) je čista magija na celuloidu. Omaž Portugalu, vremenu, ljudima, muzici, istoriji filma… Vjetar melanholije nošen muzikom benda Madredeus. Pesoin kip izvajan u bašti kafića, na ulici kojom nada klizi kao noga vlažnim stepenicima. Čitav film je “rua da saudade”, kako to kažu Portugalci, a mi u nedostatku boljih riječi prevodimo kao “ulica nedostajanja”. Venders je uspio da naslika Lisabon kao grad koji izgleda kao posljednja linija odbrane od đubreta koje navire iz Evrope.

Kadar iz filma "Lisbon story"

Kadar iz filma “Lisbon story”

Svi pomenuti Vendersovi filmovi su magični, ali nijedan se ne može ni primaći ostvarenju “Wings of Desire”. Ovo je oličenje Vendersovog životnog kreda i može biti njegov epitaf. Lako je prepoznati Vendersovo “srce od bojanog stakla” u protagonisti, anđelu Damielu (fantastični Bruno Gans koji je, poslije ove dobroćudne uloge sa jednakom ubjedljivošću odigrao Adolfa Hitlera u filmu “Downfall”).

Nezaposleni anđeo

Venders je siže filma zapisao na jednoj od radnih stranica scenarija. On glasi: “Nezaposleni anđeo dolazi na zemlju i zaljubljuje se”. U filmu postoji djevojka koja grabi njegovo srce, ali nije Damiel zaljubljen samo u nju. On jednako voli boje, toplotu, muziku, miris kafe, dodir kiše na obrazima… Proklet da vječito živi, idealan je da lamentira nad prolaznošću i krhkošću ljudskog postojanja. Osluškuje tužne životne priče ljudi koje susreće i poput djeteta se čudi čovjekovoj kontradiktornosti.

Anđeo se zaljubljuje u ljude

Anđeo se zaljubljuje u ljude

Nije mu jasno kako je ovaj dvonožac uspio da zaluta u svemirskom poretku, proglasi se za najnesrećnije od svih bića i počne da se samouništava. Kako je to moguće, pored lijepe žene? Kafe? Kiše? Knjiga? Muzike? Anđelu ništa nije jasno, ni ono što u ljudima vidi, ni nove emocije koje se u njemu bude. Ali, jedno je sigurno – prestao je da se dosađuje. Kao u knjizi “Sofijin svijet” Justejna Gordera: “Bijeli zec izvučen je iz praznog cilindra. Taj trik traje mnogo milijardi godina, jer je zec vrlo velik. Skroz na vrhovima njegovih tankih dlaka rađaju se ljudska djeca, koja su zbog toga sposobna čuditi se tom nemogućem iluzionističkom umijeću. Ali, stareći polako, ona se spuštaju sve dublje i dublje u zečje krzno. I tamo ostaju. Sada im je tako udobno da se ne usuđuju uspeti natrag po dlakama. Samo filozofi polaze na taj opasan put prema krajnjim granicama jezika i postojanja. Neki od njih ispadnu iz utrke, dok se drugi grčevito priljubljuju uz krznene dlake, te dovikuju ljudima koji se nalaze duboko u mekanom krznu, prezasićujući se dobrim jelom i pićem.” Anđeo postaje dijete-filozof kroz čije oči, koje nas vide prvi put (onakve kakvi istinski jesmo, ali smo to zaboravili), saznajemo zaboravljenu istinu o sebi.

Film počinje pjesmom Pitera Handkea

Na početku sam upozorena da ne spojlujem film kada budem pisala o Vendersu. Moj odgovor je: ovaj film se ne može spojlovati. Džaba je i da redom prepričam svaki kadar – ništa ne može poremetiti gledanje filma “Wings of Desire”. Jer, ovo su pokretne slike koje svako vidi drugačije.

Neko će u njima pronaći “Devinske elegije” Rajnera Marije Rilkea ili slikarski opus Pola Klea. Neko će se sjetiti pjesme “Fallen Angel” grupe “The Cure”. Neko će uprti prstom u statuu anđela i prepoznati “anđela istorije” iz djela Valtera Bendžamina. Možda i šaptati stihove “Kad je dijete bilo dijete…” Pitera Handkea, kojima počinje film. Neko će se obradovati melanholično-bezobraznoj pojavi Pola Klea. Ili Vendersovoj posveti na kraju filma, u kojoj se pominju Jasuđuro Ozu, Andrej Tarkovski i Fransoa Trifo. Ali, niko neće moći da ostane makar mrvicu nepromijenjen nakon ovog Vendersovog najintimnijeg eseja o čovjekovoj prolaznosti.

Da ponovimo još jednom… Svijet ne bi propao da Vim Venders nikada nije dohvatio filmsku kameru u ruke. Ali, pogled na svijet mnogih ljubitelja filma bio bi mnogo grublji i anksiozniji da nije snimio “Wings of Desire” – elegiju koja ih je podsjetila da imaju srca od bojanog stakla, a ne od kamena i natjerala da se, makar na kratko, začude nad ljepotom i krhkošću svog postojanja.

Da i vi osjetite energiju i emociju Vendersovog “Wings of Desire”, dođite 2. juna u 21h na Stari aerodrom (između ulice Avda Međedovića i Bulevara Pera Ćetkovića) gdje će, u sklopu Džada Film Festa, ovaj film biti prikazan.

About The Author

Marija Ivanović je urednica Objektiva – vodiča kroz film, TV i muziku, koji izlazi četvrtkom uz Pobjedu. Loše filmove shvata kao ličnu uvredu. Milije joj je da ih upropasti, nego 'leba da se najede. Zbog toga je često pitaju je li joj Adam Sendler dirao koga iz kuće. S druge strane, od dobrih filmova može da živi danima. Vazduh joj nije potreban dok ima zalihe Tarkovskog, Hanekea, Tara, Hodorovskog, Makavejeva, Zvjaginceva, Alena, Skorsezea, Gilića, Hercoga, Kitona, Petrovića, Tarantina, Tatija, Bergmana, Sorentina i tri Andersona. I želi da to tako zauvijek i ostane.

Leave a reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *